Moj rak

M-ME-00000277

Pitaju me kako sam uvijek tako nasmijana i pozitivna, kažem im - „Pa, i nisam“ to je samo moj moj izbor da budem. Drugi izbor nisam imala.

Suze sam ostavila na podovima cetinjske bolnice, kada mi je saopšteno u blažoj formi dijagnoza karcinom jajnika. Nisam padala „ za sobom“ nego za djecom, suprugom mojim najbližima...imala sam još mnogo toga da uradim, a kćerka mi je kretala u prvi razred osnovne škole. Ja sam morala jednostavno da je vodim, da joj budem podrška...i uspjela sam. Upravo zbog tog istog pada, ubrzo sam ustala i rekla sebi, da ja to moram da „odživim“ i ispratim prvi dan odlaska u školu, da odgledam još mnogo košarkaskih utakmica sina.

A nije bilo lako, ni najmanje.Trebalo je proći oporavak od totalne histerektomije, bukvalno ležeći polupokretna mjesec i više. Bilo mi je nezamislivo, jer sam bila aktivna. Onda su uslijedile hemoterapije, koje sam doživljavala kao odlazak na kafu, odmor od svega, vrijeme za sebe. Jer sam ja tako htjela.

Da se nisam našla u ovoj situaciji ne bih nikada upoznala medicinsko osoblje, predivnu Andreu i Olju, veselog Rajka...i još mnoge da ih ne izostavim. Jer, vi ne znate da tamo rade najpozitivniji ljudi, širokih osmijeha, koji puštaju najbolju muziku. Ti ljudi, sestre, medicinski radnici vam daju infuziju života. Tako shvatite to, ako ikad budete morali poći na onkologiju. Čitajte, slušajte muziku, drijemajte...kao ja.

Ne traju ni tuge vječno. Ni loši dani. Sve prođe. Kada Vam ljekar kaže da je sve čisto i da je u redu, kao da Vam je dao novi život, novu šansu.

Smatram se zdravom. Ali za ovu dijagnozu, strah koji čuči duboko u nama, je uvijek tu. Pet godina pripravnosti, kao sačekuša. Vreba me pred svaku magnetnu rezonancu, kontrolu…isčekujući rezultate nalaza i izvještaje. Tada brojim dane, noći i teškim korakom idem ka Instututu za onkologiju. Svaki dobar nalaz mi je kao položen ispit. Kažem sebi „Bravo“! Idemo dalje!

Moju dijagnozu „ moj Rak“ nisam shvatila kao bolest, nego kao opomenu. Da stanem, zaustavim se malo. Izbrojim do 10. Da čeka sve, ponekad. Da prvo ugodim sebi, zavolim sebe više, što učim i to je najteži proces.

Promijenila sam ishranu, značajno i poglede na život. Ali ne volim da generalizujem i nisam isključiva u ničemu. Jer smatram da nijedna krajnost nije dobra i lišavanje svega. Opet trpi organizam. Da je karcinom posljedica konzumiranja duvana ili crvenog mesa u ishrani kako čitamo, kojeg sam ja skoro nikad jela, a ni bila pušač.

Želim da doprinesem da svaki mjesec bude oktobar, da se ne svede na samo taj 1 dan i par puštenih rozih balona. U zdravstvu bih unaprijedila nedostatak kadra, dostupnost psihologa u toku same bolesti, a i poslije. Pomoć i podršku fizioterapeuta, nutricionista...Jer, ne doživimo svi ovu bolest jednako. Da se poradi na uzroku bolesti, ispitivanje gena, tumor markera, stolovima života, sklopu ličnosti...posljedicama koje ostavi ova bolest. Ranu prevenciju, učestalije kontrole na 6 mjeseci, skrininzima, pozivanju žena na iste, akcijama koje promovišu zdrave stilove života i podižu svijest javnosti o bolesti.

Posebnu zahvalnost dugujem mojoj dr Lekić, koja mi je bila podrška u pola noći, u pola dana, sa svojim porukama i srdačnošću.