Moja strana price

Karcinom dojke je najčešća maligna bolest žena, od koje u svijetu godišnje oboli 1,3 miliona, a umre više od 450.000 žena. U Crnoj Gori na godišnjem nivou oboli oko 400, a umre više od 80 žena.

Ja sam jedna od njih, dijagnostikovana 2011. godine. Biti bolestan nije sramota, ali je najveći tabu u našem okruženju, naročito kada govorimo o karcinomu. Podmukla i lukava pošast modernog doba, kod mene je krenula dvije godine ranije. Konstantan bol u lijevom ramenu, tačnije u jedna tačka i nesnosan bol. Moj hod po mukama počinje – odlazak kod ljekara od vrata do vrata. Uvijek isti odgovor: “Nije Vam ništa”. Međutim, ipak je bilo ono najgore, početkom avgusta sam napipala čvor u desnoj dojci. Tada slijede pretrage i u roku od nedelju dana trebalo je uraditi kompletne nalaze i javiti se Institutu za onkologiju KCCG.

Kada shvatite koliko je dragocjen dan od tih sedam traženih, hiljadu misli vam prodje kroz glavu i ono pitanje: “Zašto baš mene?“.

Magnetnu rezonancu tada nismo imali, pa sam upućena u Novi Sad. Sve je bilo novo i nepoznato za mene. Najveću podršku sam imala od moje školske drugarice Željke. Rastanak poslije srednje škole, kada svako svojim putem ode, na nekoj raskrsnici, životi nam se opet ukrstiše sa onom neočekivanom viješću o bolesti koja dođe kao pošast modernog doba, u kojem niti ljudi niti ljekari nisu isti. Ona je oboljela prva, ja nedugo za njom, sa istim pitanjem i patnjama. Ona je bila moj spas, neka ne zamjeri porodica, jer sve to ostavi trag duboko urezan u duši. Bila mi je putokaz, kako sve to proći i izdržati. Zaplakala se tada gledajući moje i njene nalaze, i rekla mi je da ćemo biti dobro, i vojevati ovu tešku bitku i pobjediti je... Jedan ljekar, veliki čovjek, dao nam je život, udahnuo snagu i nadu da postoji spas. Uvjek smo bile jake, zajedno smo jače, jer jedna uz drugu, lakše je. Borila se moja drugarica kao lavica, hrabrile smo jedna drugu godinama, ali je ona nažalost prošle godine izgubila bitku, jer ova lukava bolest otima, uzima i odnosi nenajavljeno, kako i dođe...

Nakon dijagnostike, upućena sam na operaciju, ali bilo je komplikacija i operisana sam ponovo u Beogradu. Operacija je dugo trajala i zahvaljujući stručnim doktorima, ostala sam živa.

Nakon operacije slijedi hemoterapija i zračna terapija u trajanju od trideset dana. Paklena i teška borba, prije svega sa samom sobom. Znala sam da ću preživjeti, nekako sam se grčevito držala svoje kose i rekla sam: “Ne dam je” i da, prošla sam sve cikluse hemoterapije baš sa njom. Kao Samson i Dalila. Terapije su trajale ukupno sedam mjeseci i sve sam prošla kao disciplinovani vojnik, jer što je tlo kamenitije, korjeni teže da idu što dublje, valjda metafora za opstanak i život nas sa ovog prostora.

Život kao princip vam obnavlja vitalnost, zdravlje, sklad i spokojstvo ukoliko sa njim sarađujete, usklađujući se sa prirodom.

Baviti se zdravljem, zdravim stilovima života, prije nego se ono izgubi. Osluškivati svoje tijelo, jer poučena svojim stanjem, sami sebi smo najbolji indikator da prepoznamo bol, jer bol ima štetne efekte i obavezno ga je procjenjivati kao vitalni parametar. Ne završava se priča nas žena, nakon operacije i zvanične medicine, uvjek postoji i ono nakon liječenja. Puno je pitanja oko ishrane, oporavka tijela i organizma, vraćanje u normalne tokove nakon svega. Ništa nije isto. Slijede nuspojave, od pacijenta do pacijenta različite, ali su borba vječita.

Uvjek sam se bavila sportom i rekreacijom, preferirala zdravu ishranu baziranu na voću, povrću, žitaricama...

Nažalost, pet godina nakon operacije sam imala povredu desne ruke, usljed koje sam dobila limfedem. Novo stanje, otok u obimu od devet centimetara sa blagom temperaturom iste i promjenom boje kože. Sekundarni limfedem sa kojim muku muče mnoge žene, a nastaje kao posljedica oštećenja limfnog sistema usled operativnog zahvata kada se uklanjaju tumorom zahvaćeni limfni čvorovi. Tada sam se morala snalaziti i sama rješiti problem, kako tako. Naravno uz savjete onkologa, izbaciti so iz ishrane, vježba za ruku. Kasnije sam u bolnici Risan dobila tretman drenažnog odijela, koji daje odlične rezultate, a nakon toga i na odjeljenju za fizikalnu terapiju KCCG-a. Nijesam obim ruke uspjela vratiti na prvobitno stanje, ali je tih tri centimetra dozvoljena granica u odnosu na drugu ruku.

Limfedem je hronično stanje, gdje dolazi do nakupljanja limfne tečnosti pod kožom, koje je neizliječivo, ali se može značajno ublažiti pravilnim tretmanoma. Potreban je stručni kadar, opema za dijagnozu za svakog pacijenta ponaosob, bez obzira koji dio ekstremiteta je obuhvaćen. Ovo stanje značajno remeti kvalitet života usled neprijatnost koju stvara limfedem, bola, ali i nezaobilazni psihološki momenat zbog asimetrije tijela.

Istakla bih da je problem svih onkoloških pacijenata kod nas nedostatak zdravstvenog centra sa stručnim kadarom za pomoć i podršku , salama za vježbanje, komunikacija sa nutricionistima, dostupne prostorije istog tipa za pacijente sa sjevera i juga države.

Jer ipak, je sve drugačije, sama bolest, domino efekat u kome trpe pacijenti, porodica, ekonomska situacija, invaliditet koji je ipak trajan za sve nas, jer bolest ne bira. Zajednica i društvo treba da imaju malo više empatije prema nama, da se sve ne svodi na brojke i mjesec oktobar, jer postoje i drugi dani i mjeseci u godini za nas, a sve sa nadom za ugodniji i ljepši ostatak života nakon svega...