Da bi postavili adekvatnu dijagnozu, ljekari moraju odgovoriti na pitanja poput: Gdje se tačno nalazi tumorska masa? O kojoj vrsti karcinoma je riječ? Koliko je bolest uznapredovala? Odgovori na ova pitanja dobiju se nakon naizgled komplikovane ali neophodne dijagnostičke obrade pacijenta.

Početak svake dijagnostičke obrade je razgovor ljekara i pacijenta. Tokom razgovora ljekar može dobiti bolji uvid u istoriju bolesti pacijenta, eventualno informacije o prisustvu drugih oboljenja, prisustvu sličnih oboljenja u porodici, a osim što će utvrditi zdravstveno stanje pacijenta, ljekar može dobiti uvid i u njegovo opšte socio-ekonomsko stanje. Ljekar može pitati da li pacijent boluje od dijabetesa, da li ima srčanih problema, kakve su mu životne navike, da li je izložen potencijalnim kancerogenima na radnom mjestu, da li puši cigarete. Nakon razgovora i uzimanja istorije bolesti, slijedi detaljan fizički pregled, putem kojeg ljekar dobija još bolji uvid u stanje pacijenta.

Uopšteno govoreći, tačna dijagnoza se može postaviti samo na osnovu uzoraka tkiva dobijenih metodama bronhoskopije ili biopsije tankom iglom (FNA – fine needle aspiration). Patohistološkim pregledom dobijenih uzoraka definiše se tačan tip tumora, kao i da li je riječ o benignoj ili malignoj promjeni. Ostala radiološka i laboratorijska ispitivanja takođe su neophodna da bi ljekar dobio potpuni uvid u bolest pacijenta i odabrao adekvatnu terapiju.

Tokom bronhoskopskog pregleda ljekar ulazi sa bronhoskopom, fleksibilnom cjevčicom debljine olovke, kroz nos ili usta u larinks[W1] , traheju i na kraju u velike bronhije i bronhije srednje veličine. Cilj bronhoskopije je uzimanje uzoraka tkiva sa lokacije na kojoj se pretpostavlja da je karcinom lociran. Tokom pregleda, pacijent je u ležećem položaju. Prije pregleda dobija lokalnu ili potpunu anesteziju, u zavisnosti od procjene ljekara.

Jedna od metoda koje se sve češće primjenjuju jeste endobronhijalni ultrazvuk. Ovom metodom kombinuju se bronhoskopija i ultrazvučni pregled. Ljekar, istom metodom, uvodi posebni bronhoskop sa ultrazvučnom sondom. Na taj način može pregledati i limfne čvorove do kojih drugačije ne može doći.

Fine needle biopsija je procedura putem koje ljekar uzima ćelije iz pluća, koje potom pregleda mikroskopom. Da bi došao do ćelija, potrebno je da iglom prođe kroz zid grudnog koša do sumnjive promjene. Nakon toga, vakumom se usisava tkivo, koje se koristi za mikroskopske preglede. Prije početka procedure pacijent dobija lokalni anestetik na mjesto uboda igle. Putanju igle ljekari kontrolišu uz pomoć kompjuterizovanog skenera - CT-a.

Bronhoskopija sa biopsijom daje tačnije rezultate i više tkiva za analizu u odnosu na FNA, te se preferira uvijek kada je moguće izvesti.

Ovo je često prvo radiološko ispitivanje sa kojim se susrijeće pacijent sa sumnjom na karcinom pluća. Koristeći X-zrake, ljekar „slika“ grudni koš pacijenta. RTG snimci se po pravilu izvode u dva položaja (sa prednje strane i sa boka) da bi se dobila trodimenzionalna slika. Po potrebi, može se napraviti još snimaka iz više uglova. Iz RTG snimka ljekar može utvrditi lokaciju tumorske promjene i procijeniti kompletno stanje pluća.

Iako se ne koristi tako često pri pregledu grudnog koša, ultrazvuk može pomoći ljekarima da odrede lokaciju i veličinu tumora, kao i da ustanove da li je došlo do širenja tumora u obližnje limfne čvorove. Ultrazvuk funkcioniše tako što ultrazvučna sonda prenosi ultrazvučne zrake u tijelo. Te zrake tkiva upijaju ili odbijaju u različitoj mjeri. Zraci koji se odbiju i vrate do sonde kompjuter detektuje i pretvara u sliku određenog tkiva, koju prezentuje na monitoru.

CT predstavlja radiološko ispitivanje koje koristi X-zrake da napravi veliki broj slika koje kasnije kompjuteri pretvore u jedan trodimenzionalni snimak ciljane regije. Uz pomoć CT-a ljekari mogu tačno odrediti veličinu i lokaciju tumorske mase. Na snimcima se može vidjeti da li se karcinom proširio na okolna tkiva, kao i da li je formirao metastaze u udaljenim organima. Tokom pregleda, pacijent je u ležećem položaju i prolazi kroz tubu u kojoj se nalazi izvor X-zraka i detektor. Na osnovu dobijenih podataka u detektoru, kompjuteri prave trodimenzionalnu rekonstrukciju snimanog dijela tijela.

MRI je tehnika koja koristi jaka magnetna polja da stvori trodimenzionalne slike tijela. U slučaju karcinoma pluća MRI se koristi za identifikaciju metastatskih depozita u mozgu. Tok ispitivanja je sličan CT-u, samo traje duže. Pacijent je u ležećem položaju i prolazi kroz, u odnosu na CT, dužu tubu, u kojoj se nalaze magneti. Ljekarski timovi koriste MRI prije operativnih zahvata da detaljno diferenciraju tumorske mase od zdravog tkiva (npr. perikard, kičmeni kanal, krvni sudovi). MRI može puno detaljnije i kvalitetnije da detektuje promjene u svim organima u odnosu na ostale radiološke metode, osim kada je riječ o tkivima sa niskim nivoom vode (kosti) ili o tkivima ispunjenim vazduhom (pluća).

PET je radiološka metoda kojom se detektuju tumori i metastaze. Zasniva se na činjenici da tumorska tkiva imaju značajno veće energetske potrebe, pa da shodno tome uzimaju velike količine ugljenih hidrata iz organizma. Pacijenti dobiju dozu ugljenih hidrata označenu radioizotopima koji emituju veoma male količine zračenja. Kako tumorsko tkivo uzima velike količine ugljenih hidrata, tako dolazi do povećanog nakupljanja radioizotopa u tumoru, što ljekari kasnije mogu vidjeti na slici. U toku ispitivanja pacijent je u ležećem položaju i polagano prolazi kroz detektor u obliku prstena. PET podrazumijeva snimanje cijelog tijela. Kompjuteri vrše rekonstrukciju snimka i označavaju tumorska tkiva drugom bojom u odnosu na okolno, zdravo tkivo.

Scintigrafija skeleta se koristi kada postoji sumnja na metastatsko širenje karcinoma u kostima. Ova procedura podrazumijeva ubrizgavanje u venu supstanci koje su označene radioaktivnim molekulima. Ove supstance se apsorbuju u kostima, ali najviše tamo gdje je metabolizam najaktivniji – u ćelijama karcinoma. Scintigram, snimak koji nastaje scintigrafijom, daje ljekarima uvid u širenje radioaktivne supstance, iz čega oni mogu da izvedu zaključke o eventualnom prisustvu metastatskih promjena u kostima.

Laboratorijska ispitivanja su nezaobilazan korak u dijagnostičkoj obradi bilo kojeg oboljenja, pa tako i karcinoma pluća. Ljekari na ovaj način mogu dobiti uvid ne samo u bolest pacijenta već i u ukupno stanje organizma, i shodno tome planirati liječenje i njegu.

Kada je riječ o karcinomu pluća, pregled sputuma (ispljuvka) može biti od velikog značaja, jer može potvrditi prisustvo karcinoma u plućima. Sputum u sebi sadrži ćelije koje su se odvojile sa površine bronha i ostalih djelova pluća. Kada je karcinom pluća prisutan, i njegove ćelije se mogu pojaviti u sputumu. Za postavljanje dijagnoze potrebno je u laboratoriji analizirati uzorke sputuma od najmanje tri odvojena dana.

U krvi pacijenata koji boluju od karcinoma mogu se pronaći specifični molekuli koji proizvode ćelije karcinoma ili zdrave ćelije kao odgovor na prisustvo karcinoma. Kroz testiranje krvi tih pacijenata ljekari mogu odrediti koncentraciju specifičnih molekula – tumorskih markera. Prisustvo tumorskih markera u krvi, nažalost, ne može dati informacije o vrsti i lokaciji tumora. Drugi problem tumorskih markera je činjenica da mogu biti povećani čak i za vrijeme bezopasne infekcije, tako da se ne mogu koristiti za ranu detekciju karcinoma.

Ljekari koriste tumorske markere uglavnom za praćenje toka bolesti i uspjeha terapije. Ukoliko dođe do smanjenja tumorskih markera u toku terapije, obično je to znak njenog pozitivnog djelovanja.

Ipak, odsustvo tumorskih markera nakon liječenja ne garantuje da ne može doći do relapsa, niti svi tumori proizvode tumorske markere. Kada je riječ o NSCLC-u, tumorski markeri nijesu od nekog značaja u dijagnostici i praćenju tretmana. 

Hoffmann-La Roche Ltd Representative Office Podgorica Cetinjska 11, The Capital Plaza 81000 Podgorica, Montenegro