Ključne spoznaje u vezi s multiplom sklerozom (MS)

BA/NEUR/2001/0001

1421. godine sveta Lidwina klizala je na ledu u holandskom gradu Schiedamu kad je odjednom osjetila slabost i pala, te slomila rebro u svojoj 15. godini. Njen pad bio je prvi znak bolesti, koja se progresivno pogoršavala dok joj obje noge nisu postale paralizovane. Istoričari smatraju Lidwinin slučaj prvi ikad dokumentovan slučaj MS.1

1830-ih francuski anatom Jean Cruveilhier i škotski patolog Robert Carswell, nezavisno jedan o drugom, ali u isto vrijeme, prvi su opisali i ilustrovali lezije u nervnom sistemu koje se razvijaju kod MS-a

Dr. Jean-Martin Charcot, profesor na Univerzitetu u Parizu, liječio je mladu ženu s tremorom i nerazgovijetnim govorom. Nakon njene smrti, uočio je lezije u njenom mozgu, koje je nazvao „skleroza sa plakovima”. Povezao je ove plakove sa svojim ostalim kliničkim zapažanjima i postao prvi koji je MS dijagnostifikovao kao zasebnu bolest.3, 4

1878. godine francuski znanstvenik dr. Louis Ranvier otkrio je mijelin, koji štiti živčane stanice, a koji je oštećen kod pacijenata sa MS.

Patolog dr. James Dawson je na Univerzitetu u Edinburghu napravio ključni napredak kada je u pitanju patologija MS. 1916. godine je prvi put opisao mikroskopsko oštećenje mijelina i upalu krvnih žila koja se događa u mozgu.8

1933. godine američki znanstvenik dr. Thomas Rivers dokazao je da MS nije virusna bolest kada je uspio pokazati da se simptomi mogu pojaviti kod životinja ako im se ubrizga zdravi mijelin i time izazove autoimuni odgovor. Ovaj oblik bolesti izazvan kod životinja nazvan je eksperimentalnim alergijskim encefalomijelitisom (EAE).4

1959. godine američki neuroimunolog dr. Philip Paterson utvrdio je da su imune T-stanice uključene u eksperimentalni alergijski encefalomijelitis (EAE) kada je bolest prenio sa jedne životinje na drugu tako što joj je ubrizgao ove imune stanice.5, 6

1960. godine skupina znanstvenika otkrila je još jednu vrstu imunih stanica - B-stanice, u cerebrospinalnom likvoru pacijenata oboljelih od MS, što je bio velik iskorak u postavljanju dijagnoze ovog oboljenja.7

U sljedeća dva desetljeća uloga ljudskog imunog sistema u MS dodatno je istražena. Između 1960. i 1970. godine više je znanstvenika potvrdilo da je MS imuno posredovana bolest.8, 9

1981. godine britanski istraživač dr. Ian. R. Young upotrijebio je Magnetnu Rezonancu kako bi pregledao mozak osobe oboljele od MS. Nakon prvog snimka postalo je jasno da se MR može koristiti za uočavanje znakova bolesti čak i kada pacijent nema nikakvih simptoma.8

Neurolog John Kurtzke izradio je proširenu skalu statusa onesposobljenosti (EDSS), koja se koristi za procjenu stanja pacijenata oboljelih od MS u kliničkoj praksi i u kliničkim ispitivanjima.10 Neki od pregleda za procjenu uključuju pregled funkcije vida, koordinaciju te poteškoće u pomijeranju ruku i nogu.

Devedesetih godina prošlog vijeka razvijeni su prvi tretmani koji znakove i simptome MS drže pod kontrolom ali ih ne mogu izliječiti. Nekoliko odobrenih lijekova, koji se primjenjuju putem injekcije se koriste za pacijente sa relapsnim oblikom MS (RMS) - najčešćim oblikom bolesti za smanjenje učestalosti napada u nervnom sistemu8 Otad je razvijeno još lijekova koji djeluju tako da usporavaju stepen onesposobljenja kod pacijenata oboljelih od MS.

Nove terapijske opcije s različitim načinima djelovanja i primjene su razvijene i odobrene za RMS. Većina lijekova ciljaju na funkciju T-stanica, što je njihov glavni mehanizam djelovanja.

U posljednja dva desetljeća znanstvenici su nastavili proučavati MS te su najnovija istraživanja pokazala kolika je važnost uloge B-stanica kada je u pitanju progresivno pogoršanje bolesti.11, 12U zemljama širom svijeta, za liječenje primarno progresivne multiple skleroze sada postoji lijek koji mijenja tok bolesti.

Reference:

1. Medaer, R. (1979). Does the history of multiple sclerosis go back as far as the 14th century? Acta Neurologica Scandinavica. 60(3): 189–92.

2. Murray, T. (2009). Robert Carswell: The First Illustrator of MS. The International MS Journal. 2009. 16, 98–101.

3. Compston, A., Lassmann, H., McDonald, I. (2006.). McAlpine's Multiple Sclerosis (Fourth Edition). London: Churchill Livingstone. 3–6.

4. Rolak, L. (2003). MS: The Basic Facts. Clinical Medicine & Research. 1 (1), 61–62.

5. Paterson, P. (1960). Transfer Of Allergic Encephalomyelitis In Rats By Means Of Lymph Node Cells. The Journal of Experimental Medicine. 111, 119–1947.

6. Fletcher, J et al. (2010). T cells in multiple sclerosis and experimental autoimmune encephalomyelitis. Clinical and Experimental Immunology. 162, 1–11.

7. Holmøy, T. (2009). The Discovery of Oligoclonal Bands: A 50-Year Anniversary. European Neurology. 62, 311–315.

8. Rolak, L. (2009). The Basic Facts: The History of MS. National MS Society. 1–11.

9. Steinman, L. (2003). Optic Neuritis, A New Variant of Experimental Encephalomyelitis, A Durable Model for All Seasons, Now In Its Seventieth Year. The Journal of Experimental Medicine. 197 (9), 1065–1071.

10. Kurtzke, J. (1983). Rating neurologic impairment in multiple sclerosis: An expanded disability status scale (EDSS). Neurology. 33, 1444–52.

11. Disanto, G.; Morahan, J. M.; Barnett, M. H.; Giovannoni, G.; Ramagopalan, S. V. (2012). The evidence for a role of B cells in multiple sclerosis. Neurology. 78 (11), 823–32.

12. Hauser, S. et al. (2008). B-Cell Depletion with neuroparalytic accidents in Relapsing–Remitting Multiple Sclerosis. New England Journal of Medicine. 358, 676–88.